U progonu teško oboljele i invalidne Vere, koja je pretrpjela jedanaest operacija mozgovlja (!) jedne se zgode komentarom iz vlastita dvorišta priključila i kuharica doma za djecu u Buzetskoj ulici, Svjetlana Smuđ, nazvavši Veru “ćoravicom“. “Sve je to sekta, treba je likvidirati!”, nastavljao je svoje “mudre” poruke i monologe Željko Smuđ. A Kati i Veri Knežević nije preostajalo ništa drugo doli trpljenja i povremenih pomisli na pozivanje policijske ophodnje. Po svemu što rekoše reporteru, takva bi se odluka mogla donijeti vrlo skoro
Napisao: Josip Frković
Kad je 1971. komunistima i velikosrbima užasno smetao probuđeni nacionalni ponos u Hrvatskoj socijalističkoj republici, nazvan opasnim nacionalizmom koji prijeti opstojnosti druge Jugoslavije bratstva i jedinstva, iz Trnovca, općina Sanski Most, doselila je u matičnu domovinu obitelj Knežević. Bili su to pok. stolar 40-godišnji Jure, ostarjela majka mu Marija, 25-godišnja supruga Jurina Kata, te maloljetna djeca Ante i Vera. U bogatijem posavsko-pokupskom kraju, samo desetak kilometara od rodnoga Trebarjeva Desnoga Stjepana i Antuna Radića, u koji su s puno razloga tada dolazili lideri “masovnog pokreta” Savka Dapčević i Mika Tripalo, s pravom su Kneževići očekivali više od života. Tihi i susretljivi Jure, kupivši veliku parcelu za smještaj šest obiteljskih kuća s prostranim kukuruzištem marljivo je prikupljao građevinski materijal i uz pomoć nekolicine zemljaka i rođaka prizemlje prostrane katnice stavio pod prvu betonsku “deku”. Bilo je to nakon zavrzlame s nekvalitetnim koksnim cementom “Radonje” i završetka odštetnog spora. Pod dekom je, kao izvor novca i egzistencije obitelji, Jure uredio stolarsku radionicu. Baka Marija je ustrajno molila Boga za miran život u hrvatskom okruženju, Kata uporno dvorila potomke, a Jure koristio svaki trenutak za dovršetak nekog od preuzetih poslova.
Zla sudbina
No, je li se ipak zla sudbina nadvila nad doseljene bh Hrvate? Vrijeme će pokazati da Kneževići slogom mogu mnogo toga. Tako je krenuo i suživot s obje strane katastarski uređene međe, sa susjedima Zoricom i pok. Mišom Smuđem. Prvi znak obostrana povjerenja bilo je odobrenje Smuđevih otvaranju na katu kuhinjskog i kupaoničkog, te tavanskog prozora Kneževića do susjeda. Zauzvrat, tihi i radišni Jure nije želio ostati dužan. Mnogim je besplatnim uslugama sugrađanima “ispod nasipa” i sisačke okolice uzvraćao.
Protokom vremena, međutim, mnogo toga će se promijeniti. Poglavito iza smrti Miše Smuđa, kada počinju poluglasna negodovanja i bezobrazluci njegova agresivnog ili bolesnog sina Željka Smuđa, umirovljena željezarca. Bilo je zapravo teško ocijeniti radi li se o urođenu sadizmu, smanjenim mentalnim sposobnostima ili nečem trećem kod čovjeka čije bi posavsko prezime trebalo simbolizirati šutljivu ribu, smuđa.
Ali, svim životnim planovima ispriječio se Domovinski rat kao odgovor na velikosrpsku agresiju, na oružani napad balkanske države koja se držala čuvaricom Jugoslavije. Potomak Ante Knežević, radnik HŽ-a, spremno se odazvao zovu domovine na Komarevo. Postao je hrvatski vojnik, suprug Miljin i otac Majin. Iznenadna smrt sina, dakako, teško je pogodila oca obitelji, a poslije toga i nestanak snahe Milje (Vučetić) s unukom negdje u Srbiji. Budući da je Miljin otac bio među prvim srbijanskim i četničkim ustanicima 22. kolovoza 1991., pa je u Blinjskoj Gredi izgubio život u sukobu s hrvatskim policajcima, Jure odlazak omiljene unuke Maje nije mogao preboljeti. Slijedi potom i neuspjeli brak i povratak kćeri Vere iz sela kod Daruvara, nevolja za nevoljom…
Hračkanja preko međe
Prije dva desetljeća, pak, umro je i Jure Knežević. Njegovo je tijelo 2002. položeno pod crni mramor, kraj majke Marije i uz tijelo sina Ante na područnom groblju Strelečka, općina Martinska Ves.
Najprije sa sitnim pakostima, a potom i ozbiljnim verbalnim provokacijama, “hračkanjima preko međe”, negodovanjem zbog podizanja roleta na uličnim prozorima ili pak propitivanjem je li kuća Knežević urbanistički legalizirana, Željko Smuđ nije prestajao. U progonu teško oboljele i invalidne Vere, koja je pretrpjela jedanaest operacija mozgovlja (!) jedne se zgode komentarom iz vlastita dvorišta priključila i kuharica doma za djecu u Buzetskoj ulici, Svjetlana Smuđ, nazvavši Veru “ćoravicom“. “Sve je to sekta, treba je likvidirati!”, nastavljao je svoje “mudre” poruke i monologe Željko Smuđ. A Kati i Veri Knežević nije preostajalo ništa drugo doli trpljenja i povremenih pomisli na pozivanje policijske ophodnje. Po svemu što rekoše reporteru, takva bi se odluka mogla donijeti vrlo skoro, jer nasilje susjeda traje i ne prestaje. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.